Život je mnogo više od krvi i mesa, od psihe koja
čovjekom upravlja i civilizacijskih, umjetno postavljenih normi. Stekao sam
uvid u to. Bio sam prisutan velebnoj spoznaji što mi je odškrinula vrata ka
nevjerojatnim iskustvima i osjećajima.
Ta činjenica me je doduše koštala prizemnih užitaka i,
recimo to tako, provjerenih udobnosti koju meso i krv nude, ali dobio sam
mnogo, mnogo više od toga. Cijena koju plaćam je moja propast. No nije važno,
spoznaja je vrhunac mog postojanja kao ljudskog bića i neka tako bude. Predajem
se u nepoznato, odlazim.
Kao osoba bio sam, recimo to tako, nesređeno biće,
najviše zbog nemogućnosti koncentracije i stalnih patnji i unutarnjeg nemira
čime mi je cijelo tijelo bilo iz dana u dan prožeto. Iako gladan znanja,
ljudskih druženja i ovozemaljskih uspjeha i udobnosti, imao sam velikih
problema u postizanju iole kvalitetnog životnog okruženja radi mojih slabosti.
Česti nenadani napadaji bijesa, crne misli, osjećaj straha od ljudi, trovali su
svaku mogućnost da postignem položaj u društvu koji, kao i svako biće,
zaslužujem.
Fakultet nikada nisam uspio završiti, stekao sam tek
srednjoškolsko obrazovanje koje mi je preko utjecajne obitelji poslužilo da se
zaposlim u jednoj proizvodnoj tvrtci. Posao mi nije bio mrzak, ali je bio
krajnje nedostojan bilo kojeg bića, a kamoli bića koje teži ka savršenstvu,
romantičnog krhkog bića.
Kod djevojaka bih, zahvaljujući solidnom fizičkom
izgledu, obično imao uspjeha, no moje dugoročno psihičko stanje urodilo bi
neuspjehom i apsolutnom frustracijom i osjećajem nemoći i krivnje. Zbir
negativnih osjećaja svakodnevno mi je bio narušen sklad i normalno
funkcioniranje. Svaki pogled na druge, koji su bez problema komunicirali i
snalazili se, bez nekog uvida u mračnu stranu ljudske duše i bez empatije za
sve one koji imaju problema, oblio bi me osjećajem zavisti, nepravednosti, ali
i zgražavanja i mržnje.
Prezirao sam umjetno stvorenog Boga, sav religijski
svijet, smatrao sam ga licemjernim i bolesnim, kao uostalom i čitavo društvo.
Nakon nekog vremena, ostao sam sam. Bez prijatelja,
jedva sam održavao kontakt s užom obitelji, a kolege s posla su me počele
izbjegavati. To je bilo u redu, jer su mi išli ionako na živce površnošću i
udobnošću koju svakodnevno uživaju.
Jedino lijepo u životu što sam imao, što mi je hranilo
dušu je bila šetnja i suživot s prirodom. Jedino u prirodi, uz drveće, vlažnu i
hladnu zemlju, bilje, čisto nebo, osjećao sam se donekle voljeno, prihvaćeno,
kao da sam i ja važan dio cijelog tog kaosa gdje se svi nalazimo. Svaki
slobodan trenutak, da izbjegnem apatiju, da si omogućim iole solidno funkcioniranje,
provodio sam u šetnji.
Nedaleko zgrade u kojoj živim nalazi se brdo, a iza
brda šumska, barem za mene, neistražena prostranstva. Bio sam zahvalan
činjenici da živim baš na ovome mjestu, u manjem planinskom gradu, što mi je
priroda uvijek na dohvat ruke.
Mučenje je prestajalo dolaskom tri sata popodne kad mi
je završavala smjena. U tom čarobnom trenutku mozak bi mi se uvijek preplavio
radošću, jer bih tad, poput rituala, odbacivao svoju površnu ulogu u civilizacijskom
sustavu, i stavljao na sebe novu, koju smatram onom pravom, a to je uloga
slobodnog, poštovanog zemaljskog bića.
Nikad mi nije bilo jasno zašto većina ljudi ne
razmišlja na taj način i nema osjećaj tzv. alienacije ili osjećaj odsustva od
unutarnjeg, spiritualnog bića, čistoće i povezanosti s prirodom. Nikad nisam u
potpunosti razumio društvene slojeve, razna udruženja, diskriminatorni način
razmišljanja, isključivost. Najviše od svega bih patio zbog činjenice što se ne
mogu emotivno povezati niti s jednim čovjekom.
Dugo sam smatrao da sam ja taj koji je zastranjen,
onaj kome treba pomoć. Trudio sam se postići sinkronizaciju s ostalima.
Posjećivao sam psihijatre. Problem kod psihijatara je bio taj što je svaki imao
isto otuđenje. Svaki mi je na svoj način htio pomoći, usađujući mi svoj sustav
vrijednosti, nitko mi nije prilazio kao čovjeku, s poštovanjem. Ne trebam niti
naglašavati da za tu cijenu, jednog psihoterapijskog tretmana, u protu
vrijednost nisam dobio ama baš ništa. Crkve i razna vjerska udruženja? Mislio
sam da se pripadnost može tu postići. Jako sam se prevario. Otuđenje je ogromno
u tom ambijentu. Nametanje svjetonazora, guranje u zajednički kalup. Nije to za
mene.
Odabrao sam prirodu. Ona je jedina dovoljno čista. U
njoj nema laži, neistine, skrivanja, boli. U njoj smo svi jednaki, a tim više
što raznim putevima ipak hodam sam.
Jednom dok sam tako šetao, otišao sam nešto dalje nego
obično. Kako i ne bih kada je vrijeme bilo savršeno. Kasno zimsko vrijeme,
prekrasan čisti dan, hladan zrak, zubato sunce. Staza je bila prohodna, što je
naslućivalo da su već mnogi njome prošli. U jednom trenutku, odlučio sam malo
skrenuti s rute.
Uvijek mi je bilo zanimljivo gledati jedno brdo. U
daljini je izgledalo poput svemirskog broda što se spustio na zemlju, a sada je
na njemu zeleni pokrov. Sa svojim blago zaobljenim, pomalo izduženim oblikom,
izgledalo je gotovo presavršeno. Od malih nogu prati me fascinacija raznim
djelima iz fantastike, što u književnom svijetu, što u filmskom ili
stripovskom, tako da bih često uočavao sličnost između prirode i djela koja je
načinila, ili zamislila ljudska mašta.
Priroda je prvobitna inspiracija u takozvanoj
civilizacijskoj kreaciji. Ono što je postojalo prije bilo kakve ljudske
kreacije je priroda. Njezin sklad, živ organizam toliko kompleksan da je svaki
čovjekov pokušaj jadan u nastojanju da je obuzda ili kopira.
Put ka brdu je iznimno lijep. Netaknuta stabla,
razgranate krošnje utjecale su na šumsku floru, prekrasna mahovina i bilje koje
dosad nisam vidio. Velika je razlika između šuma koje su netaknute i onih koje
se koriste za čovjekove potrebe. Kada je šuma prepuštena samoj sebi, ona se
pretvori u pravi raj, diše, živi, što se doslovno može osjetiti. Dok je većina
šuma koja je zagađena ljudskom prisutnošću bolesna, teško živi. Razumijem da se
ljudski rod kojem pripadam mora održati, ali u prevelikoj mjeri koristi
prirodna blaga u tom nastojanju.
U jednom trenutku osjetio sam snažni protok energije
kroz svoje tijelo. Od silnog uzbuđenja napravio sam nekoliko koraka unazad i
tada je protok energije prestao. To iskustvo me je višestruko iznenadilo. Nije
bilo slično niti jednom osjećaju koje sam doživjeo u životu. Zarobljen unutar
emocionalnog kalupa, gotovo da sam eliminirao činjenicu da je moguće da se išta
novo dogodi.
Krenuo sam ponovno naprijed, ali ovog puta polagano.
Osjetio sam blagi prijelaz iz standardnog stanja u, kako sam ga kasnije nazvao,
stanje blaženstva. Teško ga je racionalizirati i riječima objasniti, no recimo
da je ključna riječ: Spoznaja. Doživio sam nešto čemu sam dugi niz godina
bezuspješno težio, a izvor te osjetilne spoznaje očito se nalazio na vrhu brda
prema kojem sam krenuo.
Koraci su postajali sve lakši, mekši. Živce više nisam
niti osjećao, kao da je tijelo bilo apsolutno opušteno, misli su se očistile od
crnila. U ovom stanju psihe, ali i duše, budući da čvrsto vjerujem u njeno
postojanje, vjerujem da sam osjetio što to zaista znači biti biće. Čovjek znam
što znači biti, to je osjećaj koji se nalazi van djelovanja ovog nepozantog
izvora Spoznaje. To su teški okovi nastali gustim premazima ljudskih
izmišljotina i apsolutnom težnjom ka što većoj zastranjenosti. To je splet
maski, normi i obrazaca kojima se čovjek kao dio jednog civilizacijskog sustava
ogrne. Biti biće znači spoznati što to znači kada se ti slojevi maknu, kada je
čovjek figurativno gol, kada je sveden na duhovno obličje.
Napredujući prema očitom izvoru Spoznaje, osjećaj je
bivao intenzivniji. Postigao sam apsolutnu kontrolu nad tijelom i emocijama.
Osjetio sam također i vrhunsku radost, istinsku, koja nije projekcija i
manifestacija u obliku smijeha ili banalna veselja. To je radost koja je
prožeta cijelim tijelom, istinska radost postojanja.
Stigavši na brdo primijetio sam maleni otvor u
stijeni, poput neke spilje. Ušao sam unutra, neko sam vrijeme hodao i stigao do
centralnog dijela. Tada sam jedva nekako, budući da nisam imao mogućnost
korištenja svjetla, napipao put dalje. Kretao sam se kroz mrak, da bih zapazio
blago svjetlo koje je dopiralo do mene. Krenuo sam prema njegovom izvoru.
U jednom trenutku našao sam se u neobičnoj prostoriji,
blago osvjetljenoj zahvaljujući šupljinama na njenim stijenkama. Razni oblici
stijena, poput najljepših kamenih skulptura krasili su njenu unutrašnjost, a
mnoštvo boja preljevalo se preko njih, tvoreći tako neobičnu igru tekstura. Na
sredini prostorije nalazio se kameni stol i na njemu komad kože. Uzeo sam ga i
pogledao, bio je ispisan neobičnim simbolima.
Sam pogled na te simbole bio je dovoljan da mi se
njihov smisao otkrije u umu. Kasnije sam otkrio da je zapravo duša bila
odgovorna za njihovo razumijevanje, budući da ljudski fizički um nije dostatan
za pohranu temeljnog znanja postojanja. Uvidio sam da je ovdje živio drevni
mudrac. Iz teksta sam saznao da je prije smrti postavio snažnu magijsku
barijeru, koja je štitila Spoznaju i tajnu brda od svih koji je nisu bili
dostojni, dok je snažan osjećaj Spoznaje i euforije upravo trebao poslužiti kao
mamac za onog, ili onu, koji je dostojan da preuzme ulogu preminulog mudraca i
nastavi s njegovim radom - da se davno stečeno znanje o prirodi ne zaboravi, ne
zamre. Mudrac se nadao da će onaj koji osjeti snažan poziv, isti i prihvatiti.
Učenje ne zahtjeva dugotrajnu praksu i nauk, učenje
zahtjeva samo emocionalno prepuštanje. Znanje je fluidno, protočno: vršim
izravnu emotivnu komunikaciju s svojim domaćinom, on je prisutan.
„Da!! Želim!!“, uzviknuh. „Želim primiti vaše znanje,
vašu spoznaju. Neću vas iznevjeriti!“
Epilog
U civilizaciji su me proglasili nestalim, postao sam
dio statistike koja se svakim danom povećava. Budući da iza sebe nisam ništa
ostavio, nisam previše za tim niti žalio. Novo znanje koje sam stekao i moj
novi poziv koji mi je dan, savršen je dar za, ionako duhom mrtvu osobu, koja je
koračala provjerenim stazama.
Brdo koje je sada postalo moj dom, izvor je mog
učenja, veza između tajnih sila i ovog zemaljskog svijeta, preuzeo sam ulogu
mog prethodnika i mentora. Napraviti ću svoj dio časno. A kada dođe moj kraj
uvijek će biti onih koji su spremni za prihvaćanje drevne spoznaje.
I sada konačno znam zašto me je brdo stalno podsjećalo
na svemirski brod.
Izvor: http://www.hellycherry.com/2014/03/spoznaja.html
Нема коментара:
Постави коментар