Voljena
braćo, posebno vi koji se kod nas u Rusiji borite za ovakvo ili onakvo nikome
potrebno državno uređenje. Tebi, mili brate, ma tko ti bio: car, ministar,
radnik, seljak, treba samo jedno. A to je da proživiš ovaj neodređeno kratki
trenutak života onako kako to od tebe traži Onaj koji ti je dao život.
Svi
mi znamo, i ja to uvijek nejasno osjećam, što dulje živim, to jasnije; sada,
kad sam prvi put jasno oćutio prirodnu blizinu smrti, tako samu po sebi
razumljivu kao što je živu čovjeku razumljiva blizina sutrašnjega dana;
blizinu, koja ne samo što nije strašna, već koja znači isto tako prirodan i
blag prelaz kao što je prelaz u sutrašnji dan, — sada mi je, kad sam to oćutio,
i strašno i, što je najvažnije — tuđe, da mislim o tome užasnom životu punom
mržnje, kojima sada živi većina nas, ljudi rođenih za ljubav i dobro.
Tko
smo mi, što smo mi? Samo ništavna bića koja svakog trenutka mogu iščeznuti;
bića koja su samo načas iskočila iz ništavila u život, divni, radosni život, s
nebom, suncem, šumama, livadama, rijekama, pticama, životinjama, sa srećom
ljubavi, i prema bližnjima, i prema svojoj duši, prema dobru i prema svemu
živomu… I što dakle? Mi, ta stvorenja, ne umijemo ništa bolje nego da svaki
trenutak toga neodređeno kratkoga života, koji se svakoga časa može prekinuti,
iznakazimo: dvadesetokatnim neboderima, asfaltom, dimom, čađi; zavlačeći se u
tu nezdravu stisku gradova, rujući pod zemljom da bismo se domogli kamena,
gvožđa, gradeći željezničke pruge i razvozeći po njima svijetom nikom potrebne
ljude i nepotrebne terete, i, što je najgore, time da – mjesto da se radujemo
životu, životu ljubavi — mrzimo, bojimo se, mučimo druge i sebe, zatvaramo u
tamnicu, kažnjavamo smrću, učimo ubijati i ubijamo jedan drugoga.
Ceo tekst pročitajte ovde:
http://www.knjizevnost.org/?p=13514
Нема коментара:
Постави коментар