Stajali
su kraj ograde i promatrali u tišini. Nije bilo kolone kamiona kao zadnjih
dana. Samo je jedan šleper zastao na sredini polja, točno ispred Bijele Crte. U
neka drevna i puno mudrija doba na tom bi mjestu na karti stajao natpis HIC
SVNT DRACONES[1] i nitko mu se ne bi
približavao. No, ta su vremena davno prošla. A ni zmajevi više nisu postojali.
Vozač
i suvozač spretno iskoče iz vozila i Breza po doskoku prepozna one iste programske
jedinke koje su bile tu i dva dana ranije. One koje su dovezle kamione i onda
ih pustile da nestanu. Danas je bio red na nekog drugog.
„Zašto to rade?“, pitala je Breza
davno prije kada su ljudi prvi put nakon otkrića Bijele Crte dovezi svoj tovar
na Polje Smrti. Tada su još dolazili ljudi, a ne droidi, njihove potrošne
zamjene. Nije trebalo dugo da shvate da je pametnije držati se dalje od nečega
što ne razumiju, a svejedno žele iskoristiti. A Bijela je Crta bila upravo to.
Polje se prostiralo i s jedne i s druge strane Crte, ali što god da ju je
prešlo nikada se više ne bi pojavilo. I ljudi su to obilato koristili. A oni su
mogli samo stajati i gledati s druge strane ograde.
„Tako se rješavaju svega što im nije
potrebno.“
„Mi smo im potrebni, zar ne?“,
upitala je tada Breza, još sasvim mala i prilično optimistična.
„Naravno. Naravno…“
Odgovor ju nije smirio ni tada, a
kako su dani, mjeseci i godine prolazili, Breza je sve manje bila sigurna u to
da ljudi uistinu znaju što im je potrebno, a što ne. Doskora je preko Bijele Crte
prelazilo sve, od krame pa do životinja i ljudi. Živo ili mrtvo, ljudima je
bilo svejedno. Ako je bilo smetnja, slalo se na Polje Smrti. Kamioni su samo
dolazi i dovozili svoj tovar, a Bijela je Crta činila ostalo.
„Mi smo im i dalje potrebni, zar
ne?“, ponovila je Breza svoje pitanje, ali s puno više zebnje nego prvi put.
„Naravno da jesmo.“
Breza zašuti dok je kolona ljudi
svezanih lancima koračala prema Bijeloj Crti. Programske jedinke požurivale su
ih ubodima metalnih cijevi u leđa. Iako naoružani, Dopremljivači, kako ih je
Breza zvala, nikada nisu trebali ispaliti ni metka. Polje Smrti je tako
djelovalo na one koji su na njega dovoženi. Bijela je Crta gutala svaki otpor i
prije nego je netko došao do nje.
Doskora su kamioni često dolazili, a
Bijela Crta gutala je sve više toga. Kao da su ljudi odlučili počistiti svoj
svijet i sve što im ne odgovara baciti iza Bijele Crte. Podigli su barake na
Polju Smrti, a Dopremljivači više nisu bili jedini koje je Breza viđala. Oko
Bijele Crte se sad kretalo puno više onih koji nisu trebali završiti s njezine
druge strane. Kolone su dolazile i odlazile, metalne barake su izrasle u kamene
zgrade. Ljudi su se prestali bojati Bijele Crte. Strah od nepoznatog i
nerazumljivog je nestao.
Iako
je bila kratko na ovome svijetu, Breza je znala da to nikad ne završava dobro.
Strepila od trenutka kad će ljudi pomisliti da su im i oni nepotrebni. Nije se
bojala toliko Bijele Crte i nestanka koliko razdvajanja. Po posljednji put
upita:
„Mi smo im i dalje potrebni, zar
ne?“
Ali ne dobi odgovor. Ljudi su svoje
naselje odlučili proširiti i na mjesto na kojem su oni do tada boravili.
Kamioni su došli i po njih.
Dok su ih složne metalne ruke nosile
u pravcu Bijele Crte, Breza postavi svoje posljednje pitanje:
„Znaju li oni da smo im potrebni?“
„Saznat će“, zašušti krošnja do nje
i nestane preko Bijele Crte.
[1] HIC SVNT DRACONES, u prijevodu: Ovdje su zmajevi, fraza je kojom su stari Rimljani i
srednjovjekovni kartografi na kartama označavali nepoznato i neistraženo te
stoga opasno područje.
Нема коментара:
Постави коментар